Hrvatski planinar - Alan Čaplar i Darko Grundler, Zagreb
Svakome tko se iz planinarskih motiva upućuje u planine teško je danas zamisliti planinarenje bez uređenih i obilježenih planinarskih putova. U planinama postoje i drugi (na primjer: pješački, poučni) putovi, a ima i planinara koji se povremeno vole kretati izvan uređenih putova, no nedvojbeno upravo planinarski putovi predstavljaju ključnu infrastrukturu za sigurno kretanje u planinama.
Prvi planinarski putovi u Hrvatskoj obilježeni su 1882., prije točno 140 godina. Markirao ih je tajnik Hrvatskog planinarskog društva Levin Schlosser. Bila su to četiri puta na Medvednici. Ubrzo se uočilo da treba ujednačiti oznake pa je 1912. Upravni odbor HPD-a odredio pravila o izgledu oznaka i načinu označavanja. Dakle već 110 godina se u Hrvatskoj organizirano i po određenim pravilima označavaju i uređuju planinarski putovi. Ove godine navršavaju se još neke značajne »okrugle« obljetnice: prije točno stotinu godina slovenski planinar Alojz Knafeljc uveo je u uporabu okruglu crveno-bijelu markaciju, a iste godine hrvatski planinari takvim su oznakama obilježili pristup u Bijele stijene. Crveno-bijela markacija ušla je u široku primjenu i postala prepoznatljiv simbol ne samo planinarskih putova, nego i planinara i planinarstva u svim zemljama koje povezuje Dinarsko gorje.
Potreba da se uredi ne samo izgled signalizacije nego i općenito status planinarskih putova postojala je od samih početaka razvijanja planinarske infrastrukture. Kao zanimljivost spomenimo da je svojedobno na području Hrvatske, koja je bila u sastavu Austro-ugarske Carske i kraljevske (K.u.K.) dvojne monarhije Austro-Ugarske (1867. – 1918.) postojao zakon koji je propisivao kaznu za oštećivanje planinarskih putova i objekata. Dana 24. svibnja 1913. Vlada je donijela ovu naredbu:[1]Hrvatsko planinarsko društvo u Zagrebu pritužilo se je, da pučanstvo u nekim predjelima kraljevina Hrvatske i Slavonije bilo iz neznanja bili iz zlobe zatire i oštećuje planinarske uredbe kao skloništa, piramide i razgledišta. Pošto je zatiranje ili oštećivanje planinarskih znakova i uredba zabranjeno, to se svaki takav čin, u koliko nije kažnjiv po kaznenom zakonu, ima kazniti globom odnosno zatvorom određenim u §-u II ces. naredbe od 20. travnja 1854. itd.
Što je planinarski put?
Planinarski putovi u Hrvatskoj obilježavaju se prepoznatljivim crveno-bijelim planinarskim markacijama, no valja se odmah zapitati može li se i treba li se svaki put obilježen takvim oznakama nazvati planinarskim putom, odnosno je li planinarski put svaki onaj put koji je obilježen planinarskim markacijama.[2] Za odgovor na to pitanje trebalo bi se najprije sporazumjeti o tome što je to planinarski put. Logično bi bilo reći da je to uzak pojas zemljišta namijenjen i uređen za kretanje planinara, no moglo bi bilo odmah postaviti nekoliko pitanja [3]. Naime, ne postoji sveobuhvatna a istodobno precizna definicija s kojom bi se svi složili.
Budući da bi se oko definicije planinarskog puta mogla voditi široka rasprava, potrebno je razjasniti da je u ovom članku riječ samo o planinarskim putovima koji su pod okriljem Hrvatskog planinarskog saveza, točnije onim putovima koji su upisani u Registru planinarskih putova [4] HPS-a. U nastavku se pod pojmom »planinarski put«, dakle, podrazumijeva samo takav put.
Registar planinarskih putova je računalna baza podataka koja o svakom putu sadrži mnoštvo podataka, primjerice naziv puta, opis, podatke o dužini, visinskoj razlici, vremenu potrebnom za obilazak i dr. Uz to Registar sadrži i podatke o planinarskim obilaznicama te o markacistima i njihovom statusu. Interaktivna planinarska karta Hrvatske rabi podatke iz Registra, a moguć je i prijenos računalno čitljivog zapisa planinarskog puta u gpx formatu na korisničko računalo ili mobitel. Podatke su pod koordinacijom Komisije za planinarske putove prikupljali brojni markacisti ili su ih prikupili članovi Komisije.
Unutar planinarske zajednice, ali i izvan nje, učestalo se podrazumijeva da se Hrvatski planinarski savez skrbi o planinarskim putovima. To je činjenica koju treba često i snažno isticati ne samo zato što planinarska udruga ulaže značajna sredstva i napore u uređivanje tih putova, nego i zato što u javnom medijskom prostoru nerijetko prevladava promoviranje raznovrsnih »novih« putova kao novih kreativnih ostvarenja i oblika planinarenja, premda svi oni uvelike koriste postojeću planinarsku infrastrukturu o kojoj se već desetljećima neumorno sistematično i volonterski skrbe upravo planinarske udruge. Istodobno, međutim, treba širiti svijest o tome što sve zaista obuhvaća skrb za planinarske putove.
Što obuhvaća skrb o planinarskim putovima?
O planinarskim se putovima tradicionalno skrbe planinarske udruge i planinari markacisti organizirani u tim udrugama. Njihov rad usklađuje i usmjerava Komisija za planinarske putove HPS-a koja je ustrojena kao stručno povjerenstvo Saveza za izvršenje zadaća vezanih uz planinarske putove. Cilj organizirane skrbi o planinarskim putovima je svima koje se kreću po tim putovima omogućiti što sigurniji prolazak i dolazak do cilja. To se postiže uređenjem putova kako bi oni bili prohodni i sigurni za prolazak. Uređivanje putova obuhvaća obilježavanje putova planinarskom signalizacijom, ali i razne druge poslove na putu; na primjer krčenje, čišćenje, mjestimično podzidavanje, izgradnju stuba, manjih mostova i mnogošto drugo.
Planinarski putovi se obilježavaju planinarskim oznakama koje su navedene u Knjizi standarda za planinarsku signalizaciju[5] koju je izradila Komisija za planinarske putove HPS-a, a usvojio Izvršni odbor HPS-a. Donošenjem Knjige standarda učinjen je važan korak u smislu ujednačavanja odnosno standardizacije postojeće prakse označavanja te je time povećana kvaliteta signalizacije na planinarskim putovima.
Tko uređuje planinarski put?
Pojedini planinarski put uređuje planinarska udruga koja se u dogovoru i po odobrenju Komisije za planinarske putove HPS-a dobrovoljno prihvatila tog posla.
Komisija za planinarske putove HPS-a organizira tečajeve za markaciste i na njima članove planinarskih udruga podučava znanjima i vještinama potrebnim za kvalitetno uređivanje i obilježavanje putova. Po uspješnom završetku tečaja
članovi dobivaju stručni naziv markacist i odgovarajuću potvrdu o tome (diplomu i iskaznicu). Daljnjim angažmanom u uređivanju putova i školovanju markacista članovi mogu steći stručne nazive markacist voditelj i markacist instruktor.
Komisija za planinarske putove propisuje da određeni planinarski put može održavati planinarska udruga koja ima najmanje jednu osobu koja ima stručni naziv markacist. Tako se potiče i osigurava kvalitetno održavanje putova sukladno dogovorenim standardima i smjernicama.
Osim osnovnog školovanja, koje se sastoji od teorijskog i praktičnog dijela, Komisija provodi i dodatno školovanje i školovanje instruktora. Markacistima su na raspolaganju i edukativne publikacije vezane uz uspostavu i održavanje putova, npr. Zdenko Kristijan: Planinarski putovi, Boris Bjedov: Uređivanje planinarskih putova, i druga tiskana ili elektronička izdanja4. Osim školovanja, HPS osigurava djelomično pribor i materijal potreban pri obilježavanju putova: boje, kistove, putokaze, žigove, cijevi za stupove i dr. Prednost ima pribor i materijal za rad na tečajima, kao i za uređivanje pristupnih putova kontrolnim točkama Hrvatske planinarske obilaznice i Velebitskog planinarskog puta. Komisija za putove provodi i različite druge aktivnosti vezane za planinarske putove, što se može vidjeti u popisu navedenom u rubrici »Planinarski putovi« na web stranici HPS-a [7].
Važno je istaknuti da se sav posao školovanja, uspostave i održavanja planinarskih putova provodi volonterski, uglavnom velikim trudom samih planinara, posebno školovanih markacista i vlastitim sredstvima planinarskih udruga. Poneka udruga uspije pribaviti potrebna sredstva za uređenje planinarskog puta od lokalne zajednice, turističke zajednice ili drugog izvora, ali to je izuzetak. Ističući da je planinarska infrastruktura ujedno i nezamjenjiva javna turistička infrastruktura koja ne služi samo članstvu HPS-a nego i mnogo širem krugu ljudi koji posjećuju planine, HPS s Ministarstvom turizma i sporta priprema uspostavu sustavnog, primjenjivog i održivog modela namjenskog financiranja uređivanja planinarske infrastrukture iz javnih izvora. Kako bi se na jednom mjestu utvrdili ciljevi, načela, aktivnosti, uvjeti, kriteriji i prioriteti za uređivanje planinarske infrastrukture Izvršni odbor HPS-a u siječnju ove godine donio je Operativni program upravljanja planinarskom infrastrukturom, objedinivši u njemu odrednice sadržane u brojnim ranije donesenim programima, pravilnicima, odlukama i smjernicama HPS-a. Operativni program bit će uporište za utvrđivanje i provedbu Godišnjeg plana uređivanja planinarske infrastrukture. Podrobnije informacije o tome bit će uskoro predstavljene planinarskim udrugama koje se organizirano skrbe o planinarskoj infrastrukturi.
Kako nastaje novi planinarski put?
Novi planinarski put koji će biti upisan u Registru planinarskih putova HPS-a nastaje tako da udruga koja želi urediti novi put tu svoju želju najavi Komisiji za planinarske putove HPS-a. Komisija na temelju tog zahtjeva razmotri i odobri ili odbije registraciju novog puta. Ako prihvati registraciju, tada od udruge traži da se put uredi prema standardima i uputama, te da ga održava.
U načelu, novi put odobrit će se ako za njega postoji opravdana potreba, odnosno ako se ocijeni da postoji znatno zanimanje planinara, da udruga ima kapaciteta za trajnu skrb o njemu te ako u blizini već ne postoji put koji vodi do istog cilja. Vrijedi podsjetiti i da je Skupština HPS-a 2015. donijela Strategiju razvoja hrvatskog planinarstva, u kojoj je, kao i mnogo puta prije toga, istaknuto opredijeljenje da prednost treba dati održavanju postojećih putova, a nove trasirati samo ako za time postoji opravdana potreba. Budući da u Registru planinarskih putova već postoji više od 1050 registriranih putova, Komisija nije sklona odobravanju novih putova, pogotovo u područjima gdje ima mnogo postojećih neodgovaraće održavanih planinarskih putova. Ne treba, naime, smetnuti s uma činjenicu da u Hrvatskoj postoji više od 5500 kilometara registriranih putova koje treba redovito održavati – znatno više nego što ih planinar u nekoliko godina uopće može obići. Lakim računanjem može se doći do podatka da bi statistički svaki planinar trebao redovito obnavljati i održavati »svojih« 150 metara nekog planinarskog puta, na što se odmah nadovezuje i pitanje koliko planinara zaista to i čini. Ako se promatra samo planinare markaciste, onda svakome »pripada« skrb o otprilike 4 km planinarskog puta.
Čini se da je malotko svjestan koliko je ta mreža putova zaista razgranata.
Cjelokupan postupak registracije novog puta podrobno je opisan u dokumentu »Postupak registracije novog planinarskog puta« [8] koji se nalazi na mrežnoj stranici HPS-a, u rubrici »Planinarski putovi«.
U praksi, mnoge udruge i pojedinci skloni su trasirati i markirati nove putove bez dogovora s HPS-om i sagledavanja šire slike o potrebitosti i opravdanosti novog puta, a ujedno nesvjesni obveze da se trajno o njemu skrbe i odgovornosti koju otvaranjem puta preuzimaju. To se najčešće događa kad se osnuje nova planinarska udruga ili kad, nakon razdoblja neaktivnosti, novo entuzijastično članstvo želi „svoj put“. Ponekad takva društva ne vide razlog prijave svoje zamisli Hrvatskom planinarskom savezu niti potrebe za odobrenjem. Prednosti koje će društvo ostvariti prijavom i odobrenjem puta su višestruke. Takav će put biti uređen i obilježen na način koji je dobro poznat planinarima i koji je ujednačen na svim planinarskim putovima. Pri uređenju puta na raspolaganju će im biti stoljetno iskustvo u uređenju planinarskih putova. Informacije o putu će biti dostupne na web stranicama HPS-a i objavljene na Interaktivnoj planinarskoj karti Hrvatske. Ukratko, takav je planinarski put sigurniji i ugodniji za planinara od puta koji je nastao proizvoljnim uređenjem.
Komisija za planinarske putove HPS-a nema pravnih mogućnosti niti praktičnih mehanizama zabraniti kome uređivanje i označavanje putova niti može sankcionirati obilježavanje oznakama koje se razlikuju od onih navedenih u Knjizi standarda za planinarsku signalizaciju. Osim educiranja i apeliranja na planinarsku udrugu i pojedince da rade u skladu s dogovorenim pravilima i standardima, jedina mjera koju Komisija može poduzeti da neki put ne uvrsti u Registar ako nisu ispunjeni uvjeti za njegovu registraciju. Treba, međutim, kod toga imati u vidu da zadaća i uloga HPS-a niti nije sankcioniranje planinarskih udruga i planinara već upravo suprotno – potpora i poticanje da se organizirano i uzorno skrbe o planinarskoj infrastrukturi i poticanje da primjenjuju pravila kojima se postižu zajednički ciljevi.
Nevolja takvog pristupa je u tome da planinari malokad provjeravaju koji je put upisan u Registru, pa će tako svaku neurednost ili slabo stanje nekog puta pripisati HPS-u, bez obzira je li riječ o registriranom putu pod okriljem HPS-a ili ne, je li on odobren i je li uistinu bilo opravdano njegovo trasiranje i obilježavanje.
Govoreći o postojećim putovima, najveći je problem odustajanje planinarske udruge od obveze održavanja puta. Premda je udruga svojedobno dobrovoljno prihvatila održavanje planinarskog puta, događa se da ta udruga zbog promjene članstva ili uprave odustane od te svoje obveze. Ponekad o tome udruga obavijesti Komisiju za putove HPS-a, a ponekad prestaje održavati put a da o tome nikoga ne obavijesti. Posljedica je zapušten put, odnosno lutanje i frustriranost planinara koji bi željeli planinariti ugodno i sigurno.
Čiji su planinarski putovi?
U suvremenom društvenom uređenju poštivanje prava vlasništva smatra se jednom od temeljnih postavki, pa pitanje iz međunaslova i nije tako neobično. Planinarske putove uređuju planinari markacisti, članovi HPS-a, najčešće sredstvima planinarske udruge. I sam HPS ulaže znatna sredstva u rad Komisije za planinarske putove pa se čini logičnim da bi HPS trebao imati neke nadležnosti nad njima.
Putovi redovito prolaze terenima koji su nečije vlasništvo. Oznake i žigovi postavljaju se na stabla ili druge objekte kojima nije vlasnik udruga čiji su članovi te oznake postavili. Putokazi se postavljaju na terenu u dogovoru s vlasnicima posjeda, a ponekad i bez pitanja i odobrenja vlasnika terena ili neke nadležne javne ustanove, pa i bez saznanja o tome tko je uopće vlasnik i tko uopće ima kakva prava na nekom terenu. Ukratko, ne samo da planinarska udruga ne može nikoga zapriječiti niti tužiti zbog uništenja dijela ili cijelog planinarskog puta, već naprotiv, vlasnik terena može zapriječiti planinarskoj udruzi nedopuštene zahvate na svojem vlasništvu. Na sreću, sudskih sporova takve vrste dosad nije bilo, ali je bilo slučajeva da su pojedinci, vlasnici terena ili šume, uklanjali oznake ili stavljali prepreke na put. Toga je na sreću malo jer u javnosti ipak postoji visoka razina razumijevanja i naklonosti prema planinarima. Međutim, kada bi se sve svelo na pitanje vlasništva, odgovor na pitanje iz međunaslova bio jednostavan: planinarski putovi su tuđi!
Prije nekoliko se godina u Austriji dogodila nesreća sa smrtnim posljedicama na planinarskom putu, za koju je u sudskom postupku bila utvrđena odgovornost vlasnika zemljišta zbog toga što nije omogućio siguran prolaz odnosno osigurao služnost prolaza. Po saznanju za takav sudski pravorijek znatan broj vlasnika zemljišta odlučio je pregraditi postojeće putove i zabraniti prolaz preko svojih zemljišta, ne želeći preuzimati odgovornost za posljedice koje bi mogle nastati korisnicima tih putova. Takva situacija predstavlja ozbiljan problem za razvoj mreže planinarskih putova, pogotovo u slučajevima kada se trasa puta zbog konfiguracije terena ili zbog istovjetnih zahtjeva vlasnika susjednih zemljišnih parcela ne može izmjestiti.
Na prvi pogled čini se potrebnim i logičnim da planinarski savez predloži i pokuša »progurati« zakon koji bi definirao status planinarskih putova onako kako bi to bilo najbolje za planinare i kako to već činimo više od stotinu godina. Domaća iskustva a inozemni primjeri iz nekih bliskih zemalja, međutim, pokazuju da to možda i nije najbolje jer u pravilu donosi stroge obveze i odgovornosti, a ne donosi neku zaštitu niti bilo kakva druga prava. U susjednoj Sloveniji postoji Zakon o planinarskim putovima, no taj je zakon, umjesto da pojednostavni brigu o planinarskim putovima i osigura sredstva za rad na terenu, umnogome zakomplicirao uređivanje planinarskih putova a udrugama donio ozbiljne obveze i odgovornosti. Među ostalim, sukladno tome da sve ima svog vlasnika, zakon je obvezao udruge da bi za svaki put trebali ishoditi dopuštenje vlasnika svih terena kojima put prolazi. Kako u Hrvatskoj do sad vlasnici toleriraju planinarske putove na svom terenu uglavnom bez pritužbi, možda je bolje ne poticati donošenje takvog akta, pogotovo ako nema jamstva da bi se time osigurale neke konkretne pogodnosti i potpore za planinarske udruge koji se kvalitetno skrbe o planinarskoj infrastrukturi.
U protekle dvije godine, međutim, donesena su u Hrvatskoj dva podzakonska akta u kojima se – po prvi put na toj razini – definiraju planinarski putovi i nadležnosti HPS-a za obilježavanje, standardiziranje signalizacije i registriranje planinarskih putova. To su Pravilnik o jedinstvenom vizualnom identitetu zaštite prirode u Hrvatskoj (NN NN 81/2020) i Pravilnik o javnoj turističkoj infrastrukturi (NN 136/2021). HPS je sudjelovao u donošenju tih pravilnika, a svi HPS-ovi prijedlozi su bili prihvaćeni.
Kako dalje?
Kako dalje? Isto kao i do sada – mrežu planinarskih putova treba i dalje razvijati organizirano, prema dogovorenim standardima, pod okriljem planinarskih udruga. Putove treba registrirati u Registru planinarskih putova, i nastojati pribaviti dostatna sredstva za njihovo trasiranje, markiranje, održavanje i drugo. Povrh svega, važno je razvijati svijest o tome da svi oni koji koriste planinarske putove trebaju biti zahvalni svim planinarima markacistima koji svoj trud i vrijeme ulažu kako bi planinarenje bilo sigurno i što ugodnije. Sretna je okolnost da i dalje među planinarima i planinarskim udrugama ne manjka entuzijazma i volje za održavanjem planinarskih putova.
Treba imati na umu da planinari nisu nasljedili planinarske putove već su dobrovljnim radom i velikim trudom stvorili i održavaju ih cijelo stoljeće. Budemo li kvalitetno surađivali s vlasnicima terena po kojima prolaze planinarski putovi i drugima, možemo se nadati da će oni i dalje imati razumijevanja i dopustiti obilježavanje, uređivanje i prolaznost putova.
HPS će se i dalje aktivno skrbiti o registriranju i održavanju planinarskih putova te o školovanju markacista i poticati ih da rade u skladu s dogovorenim standardima. Iako se ponekad skrb o planinarskim putovima možda čini kao Sizifov posao, ne treba zaboraviti da su putovi uistinu važna infrastruktura, kako za planinare tako i za sve druge posjetitelje planina, jer bi bez njih odlazak u planinu bio nesigurniji i manje ugodan. A ako drugi to možda i ne cijene toliko, barem planinari dobro znaju koliko mnogo vrijedi ugodan i siguran korak u planinama.
Vezni putovi i stranputice
Planinarski putovi usko su povezani s planinarskim obilaznicama. Podsjetimo, prve planinarske obilaznice u Hrvatskoj nastale su uvezivanjem planinarskih putova u smislene cjeline kako bi potaknule planinare da upoznaju najzanimljivije putove i mjesta u pojedinim planinama ili regijama. Prvi takav dužinski put bio je Slavonski planinarski put, otvoren još 1957., a za njim su slijedili i drugi klasični vezni putovi – Velebitski, Kapelski, Goranski planinarski put itd. U 65 godina planinarske su udruge osnovale ukupno 162 planinarske obilaznice. HPS registrira planinarske obilaznice uspostavljene pod okriljem HPS-a, evidentirajući one koje su nastale u dogovoru s planinarskim udrugama i uređene su prema određenim pravilima. Takve obilaznice udovoljavaju kriterijima koji se zasnivaju na temeljnim načelima djelovanja planinarske udruge.
Doduše, napuštajući postupno izvornu ideju da je cilj planinarske obilaznice ponuditi planinaru obilazak nekog zanimljivog područja određenom trasom, mnoga su društva postala sklonija uspostavljanju točkastih obilaznica (onih koje nemaju trasu, a imaju zadane kontrolne točke), pa čak i obilaznica bez zadanih kontrolnih točaka (ali s nekim drugim uvjetima obilaska, npr. određenim brojem vrhova koje planinar slobodno bira prema zadanim uvjetima). Iako se takvim obilaznicama jednostavnije upravlja, one donekle degradiraju izvorni smisao planinarskih obilaznica jer se, umjesto da se usredotočuju na ciljano planinarenje najljepšim putovima, sve više svode na utrkivanje planinara s ciljem da što brže obiđu kontrolne točke i steknu značke. U Hrvatskom planinaru već se podrobno pisalo o planinarskim obilaznicama (npr. Bernard Margitić i Alan Čaplar: »Planinarske obilaznice i kontrolne točke«, HP 12/2005, str. 432; Alan Čaplar: »Planinarske obilaznice i natjecanje Gojzerica«, HP 10/2017, str. 449), pa nema potrebe sve to ponavljati.
U novije se vrijeme pojavljuje i druga krajnost, koju je u najvećoj mjeri omogućio širok internetski prostor za promoviranje svega i svačega, pa se kao neka posebna novost snažno promiču raznovrsni »novi« putovi za dugo hodanje, zvučnih stranih imena – trail, way, via ili slično. Kao i drugdje u Europi, iza takvih »long-distance trailova« najčešće ne stoji angažman, pa ni konkretnija inicijativa za stvarnim uređenjem i unaprjeđenjem planinarske infrastrukture, već uglavnom samo lijepa ideja i želje pojedinaca za (samo)promocijom ili brzom zaradom. Pritom se učestalo zanemaruje i prešućuje činjenica da se o svim planinarskim putovima koji su, uglavnom bez pitanja i suglasnosti prisvojeni kao dionice »dužinskih putova«, neumorno i samozatajno desetljećima skrbe brojne planinarske udruge i u njima organizirani planinari markacisti, uz velik volonterski angažman i ulaganja vlastitih sredstava. Zaboravlja se i to da »dužinski putovi« zapravo i nisu novost jer u hrvatskom planinarstvu kvalitetni i popularni putovi za dugo hodanje postoje već desetljećima (još od Slavonskoga planinarskog puta 1957.), i to pod domaćim imenima put, vezni put, transverzala ili obilaznica. Jedina je bitna razlika u tome što inovativni, suvremeni vezni putovi nemaju dnevnika ni kontrolnih točaka, nego uglavnom samo elektroničke GPX tragove i glasnu javnu promociju.
Novo i zanimljivo nailazi na simpatije među planinarima i avanturistima, ali uglavnom ne pridonosi znatnije sigurnom planinarenju i organiziranom planinarstvu. Za razliku od klasičnih planinarskih obilaznica i putova o kojima se na terenu odgovorno skrbe udruge koje su ih uspostavile, razglašeni novi trailovi najvećim dijelom koriste već postojeće planinarske putove, pri čemu se podrazumijeva da će se o planinarskoj infrastrukturi na terenu i dalje skrbiti netko drugi.
S druge strane, još veći nered stvara sklonost pojedinaca da takve nove vezne putove samoinicijativno i bez dogovora obilježavaju svojim oznakama, drugačijim od standardizirane planinarske signalizacije. Dovoljno je samo zamisliti kako bi izgledalo sveopće šarenilo oznaka kad bi svaka od 162 registrirane planinarske obilaznice bila označena drugačijim oznakama ili kada bi svaka od 340 planinarskih udruga članica HPS-a upotrebljavala svoju signalizaciju. Važno je istaknuti da se hrvatski planinari već stotinu godina organizirano skrbe o planinarskim putovima te pritom upotrebljavaju standardizirane planinarske oznake upravo zato da planine ne bi postale nakaradni šareni kolaž raznih kreativnih rješenja i da bi se planinari lakše snalazili pri planinarenju. Štoviše, uključivanjem standardizirane planinarske signalizacije u Pravilnik o jedinstvenom vizualnom identitetu zaštićenih područja u Hrvatskoj 2020., Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja prepoznalo je važnost i podržalo održiv razvoj mreže planinarskih putova kakav u našem Savezu postoji još od vremena prije nego što su (nota bene, upravo na poticaj planinara ‒ predsjednika HPD-a Ivana Krajača!) bila proglašena prva zaštićena područja u Hrvatskoj.
[1] Vladina naredba o zaštiti planinarskih znakova i uredba (Planinarske vjesti), Planinarski vjesnik, Vijenac, 1913, br. 6, str. 190
[2] Postoje planinarski putovi u visokom gorju, na kojima nema nikakvih oznaka, a za koje nitko neće postaviti pitanje o tome jesu li to planinarski putovi. U Hrvatskoj postoji i nekoliko službenih elektroničkih putova, na kojima nema crveno-bijelih markacija, a ipak su registrirani ravnopravno sa svim drugim planinarskim putovima.
[3] Takva pitanja su, na primjer: 1. može li se planinarskim putom smatrati markirana dionica po cesti (ceste su prvenstveno namijenjene za kretanje vozila); 2. može li se niz markacija po krševitom terenu gdje ne postoji ugažena staza (bespuće) nazvati planinarskim putom ili; 3. može li se pretežito položit pješački put uz morsku obalu, obilježen planinarskim oznakama, nazvati planinarskim putom. Tom logikom moglo bi se u konačnici postaviti pitanje je li Premužićeva staza na Velebitu uopće planinarski put – budući da je riječ o pretežito položitom putu, mogli bi ga se karakterizirati kao put namijenjen za pješačenje a ne za planinarenje, odnosno kao pješački put, pa onda i postaviti pitanje trebaju li se planinari brinuti o pješačkim putovima – ili samo o planinarskim putovima.
[4] https://info.hps.hr/putovi/
[5] https://www.hps.hr/files/data/3/Knjiga standarda signalizacije na planinarskim putovima.pdf
[6] https://www.hps.hr/files/data/3/Uredjivanje planinarskih putova.pdf
[7] https://www.hps.hr/planinarski-putovi/
[8] https://www.hps.hr/files/data/3/POSTUPAK%20REGISTRACIJE%20NOVOG%20PLANINARSKOG%20PUTA.pdf