Tiho i samozatajno samo kako je on znao, u ponedjeljak nas je napustio ...
... planinar, alpinist, ekspedicionist, gorski spašavatelj i dragovoljac Domovinskog rata, ali prije svega mnogima dobar, najčešće i najbolji prijatelj. Bio je član PDS Velebit iz Zagreba, završio je alpinističku školu 1980. u istoj generaciji naših poslije vrlo poznatih i istaknutih alpinista (B. Čujić, N. Kurtalj...).
U navezu s E. Alikafićem sredinom osamdesetih godina Mario Bago je izveo nebrojno najtežih klasičnih alpinističkih uspona kao nitko prije i poslije njih u hrvatskom alpinizmu. Od rijetko ponavljanog Vražjeg smjera u Anića kuku, u Julijskim Alpama od JLA, Zajede i Stebra u Šitama, varijante Aschenbrennera u Travniku, Helbe s Čopom, Petrnelove s Čopom; Obraza i Kunaver-Drašler u Sfingi u sjevernoj triglavskoj stijeni do Čihulove u Širokoj peći u to doba jedinog VI+ smjera u slovenskim Alpama te zimskog uspona po Dularjevoj zajedi u Jalovcu. U Centralnim Alpama, između ostalih ispenjali su izuzetno tešku Sjevernu stijenu Oltlera i Južnu stijenu Le Meije. Njihova penjanja najtežih smjerova samo s najnužnijom opremom i izostanka bilo kakvih dramatičnih situacija, karakterizirala je uz sigurnost i velika brizna, najčešće u samo pola predviđenog vremena za te uspone.
Mario Bago popeo se na Alpamayo u peruanskim Kordiljerima, a sudjelovao je na mnogim himalajskim ekspedicijama koje su od 1982. do 1998. organizirali Planinarski savez Zagreba i Hrvatski planinarski savez: Annapurna IV 82., Ama Dablam 86., Ngojumba Kang 87., te osamtisućnjaci Everest 89., zimska Annapurne I 90., Cho Oyu 95., Everest 97. i Shisha Pangme 98.
U knjizi „Nebo puno Himalaje“ na jednom mjestu sam napisao: „Mario je čovjek koji je najviše, čak osam puta bio član ekspedicija koje sam vodio. Izuzetnom tjelesnom snagom rješavao je penjačke probleme kada to drugi nisu mogli, a bio je prototip kako vođe zamišljaju idealnog člana ekspedicije. Ekspedicije su u većini slučajeva suprotnost bavljenju klasičnim alpinizmom. Tamo je vrlo izražena individualnost, da ne kažemo svojevrstan egoizam i to je potpuno shvatljivo za takvu djelatnost, a ekspedicije su momčadski posao. U tome često ima i malo nepravde, jer možeš dati sve od sebe i biti izuzetno koristan, ali onda zbog lošeg vremena, rasporeda ili što nisi bio na pravom mjestu u pravo vrijeme, ostaneš bez vrha. Mnogi alpinisti ne mogu iz svoje kože i dok su na ekspediciji, imaju svoje metode kako ne samo ostati u igri, već kako smuljati da se nađu gdje treba, kada se ide na vrh. Mario nije bio takav. Na njega nitko se nije mogao naljutiti, bez pogovora radio je najteže poslove i nikad se nije bunio. Prilikom uspona na Cho Oyu na visini od 8.000 metara njegovom partneru Mareku počeli su se smrzavati nožni prsti i da ih spasi morao je odustati od vrha. Nije bilo nikakvog problema da se po ne preteškom terenu Marek sam vrati u Logor 3. Tamo su bili drugi penjači koji su mu mogli pomoći, a Mario je mogao nastaviti prema vrhu sa Šepavim i Campijem. Ali, nije želio na vrh osamtisućnjaka udaljen samo 200 metara bez partnera sa kojim se penjao od podnožja. Na vrh će ionako tog dana doći dvojica iz naše ekipe, a Mario dijeleći sućut, pazeći i tješeći prijatelja, zajedno se sa njime okrenuo i vratio u visinski logor.
U jesen 1991. Mario je svjetska velegorja i stijene bez razmišljanja zamjenio vrletima Velebita I bio u prvoj skupini dragovoljaca u Planinskoj satniji Velebit.
Zbogom i hvala Mario, ne samo zbog toga što si bio izvanredni alpinist i nezamjenjljiv član mnogih ekspedicija, već sto si na njima kao i u životu svima bio veliki prijatelj i čovjek u najboljem smislu te riječi. Uvijek ćemo pamtiti sve trenutke koje si nesebično podijelio s mnogima u hrvatskom planinarstvu.
(Darko Berljak)