AO Željezničar, Zagreb - Vladimir Mesarić: Kavkaz 1974
Ovogodišnji jugoslavenski pohod na Kavkaz prvi je, i nadajmo se posljednji, od pohoda sa tako tragičnim završetkom. Pogibija naših alpnista Urse Vrdoljaka, Nenada Čulića, Viktora Tabakovića i Ante Bedalova dala je nesretno obilježje cijelom putovanju. Vratili smo se utučeni i umorni. A počelo je tako lijepo.
U prosincu prošle godine dobili smo službeni poziv iz Moskve da petnaest naših alpinista posjeti alpinistički logor Elbrus, a isto toliko sovjetskih alpinista da za uzvrat boravi u našoj zemlji. Zaredalo je dopisivanje i sastanci. U ožujku je konačno sastavljena lista članova ekipe. Bili su to: Tomislav Vračević (AO Niš), Žarko Gostović (AO Beograd), Muhamed Šišić, Muhamed Gafić (AO Sarajevo), Ivan Kotnik (ŠAO), Jože Rožič (AO Mojstrana), Stane Klemenc (AO Domžale i AO Kamnik), Marjan Prelog (AO TAM), Silvester Jošt (AO Celje), Urso Vrdoljak, Viktor Tabaković (AO Velebit), Ante Bedalov, Nenad Čulić (AO Mosor), Velimir Barišić i Vladimir Mesarić (AO Željezničar-Zagreb).
Treninzi su bili individualni. Sudionici pohoda sastali su se prije odlaska na Kavkaz u Kamniškoj Bistrici sa Tonetom Škarjom koji je već bio u tom alpinističkom logoru. Dopisivanje i administraciju prije polaska vodio je Franci Savenc, predsjednik Koordinacione komisije za alpinizam PSJ, dok se Viktor Tabaković pobrunuo oko organizacije samog putovanja. U dogovoru od 21. III 1974. sa Franci Savencom i Pavlom Šegulom, predsjednikom Komisije za pohode u strana gorja, preuzeo sam 10. VII. na aerodromu Brnik, vodstvo pohoda.
Troškovi su iznosili preko 7000 dinara po osobi, a sastojali su se od 4000 dinara pologa za boravak alpinista iz SSSR-a kod nas, te od 2360 dinara za povratnu avionsku kartu. Osim toga, svatko je morao upotpuniti ili obnoviti opremu i nabaviti filmove. Neki od članova pohoda dobili su veliku pomoć od svojeg matičnog plaininarskog društva, dok su se drugi morali prilično zadužiti.
Sa Brnika kod Ljubljane pošli smo 10. srpnja 1974. i isti dan istigli u Kijev. Tamo smo se sastali s našim budućim pratiocem Ahmetom Sabaginovim, koji nas je sve do odlaska iz SSSR-a pratio i pomagao nam u dobru i zlu.
Navečer 12. VII stigli smo u alpinistički logor Elbrus. U sovjetskim alpinističkim logorima običaj je da se stranim alpinistima dodijeli konzultant-alpinist, dobar poznavalac područja u kome grupa namjerava djelovati. Nama su dodijelili izvanredno sposobnog Georgija Čihradzea, majstora sporta.
Prema ranijem dogovoru za svoj smo prvi uspon odabrali Elbrus. Nakon obaveznog ispunjavanja maršrutnog lista i liječničkog pregleda, krenuli smo 14. VII na Elbrus. Do poznate »Kuće jedanaestorice« (Prjut 11) na 4100 m vodio nas je Čihradze. Do samog vrha išli smo sami. Od nas petnaest, trinaest nas se popelo na zapadni vrh (5633 m). U logor smo se vratili 17. Vll.
Slijedeći su dan počele pripreme za uspone koji su trebali znatno dulje trajati. Podijelili smo se u tri skupine od kojih je svaka imala svoj cilj. Jedna je grupa odabrala Mišljajevski smjer (VI) u sjevernoj stijeni Čatin Taua, druga Centralni smjer u sjevernoj stijeni Ullu Tau-Cana (Vb), a treća Križ Ušbe (Vb) u zapadnoj stijeni Ušbe. Na prva dva vrha alpinisti iz Jugoslavije još nisu bili, dok su se na Ušbu popele dvije skupine iz našeg trećeg pohoda na Kavkaz,1964. godine.
19. VII su I. Kotnik, M, Prelog, S. Klemenc, J. Rožič i S. Jošt krenuli pod Čatin Tau. U stijenu su ušli 21. VII, no istog su se dana vratili zbog toga što je kamenje pogodilo Klemenca u nogu i Rožiča u ruku. Slijedećeg dana su se spustili u logor. Ostala trojica neozlijeđenih su 24. VII ispenjali u jednom danu smjer u sjevernoj stijeni Pika Sčurovskog (Vb) i 25. VII se vratili u logor Elbrus.
Druga grupa, Ž. Gostović, T. Vračević, M. Šišić, M. Gafić, V. Barišić i ja, krenuli smo također 19. VII prema udaljenom Ullu Tau. U stijenu smo ušli 21, na vrhu smo bili 23, a u alpinističkom logoru Ullu Tau 24. VII poslije podne. Narednog smo se jutra autobusom prebacili do alpinističkog loigora Elbrus.
Naša treća skupina, U. Vrdoljak, A. Bedalov, V. Tabaković i N. Čulić, krenula je prema Ušbi 20. VII. Put ih je vodio Šeldinskim ledenjakom do Šeldinskog (njemačkog) bivaka. 21. VII su se popeli preko Ušbinskog ledopada na Ušbinski plato gdje su (prema kasnije razvijenim fotografijama) drugi puta bivakirali. Slijedeći bivak imali su pod samom stijenom Ušbe, tako da su sa usponom počeli 23. VII. Tokom njihova uspona primijetili su ih sovjetski alpinisti s obližnje Šelde. 24. VII navečer naši su alpinisti (Kotnik, Prelog i Jošt) vidjeli crvene rakete (znak opasnosti, poziv u pomoć) ispaljene sa Križa Ušbe. O tome je slijedećeg jutra obaviješten logor, odnosno Kontrolno-spasilački punkt. Istog popodneva uzletio je dva puta helikopter u svrhu izviđanja, no zbog slabe vidlivosti morao se vratiti bez rezultata.
26. VII ujutro ponovo je uzletio helikopter, u kojemu sam, uz dvojicu spasavalaca, bio i ja. Kada smo nadlijetali Križ Ušbe, vidjeli smo u donjem dijelu dvojicu penjača kako vise navezani užetom na snježnoj padini. Ostalu dvojicu nikako nismo mogli ugledati. Spustili smo se na Ušbinski plato i pričekali ostale spasavatelje i opremu. Oni su odmah krenuli pod Ušbu i, udruženi s grupom alpinista-spasavatelja iz alpinističkog logora Bezengi, spustili tijela naših drugova iz stijene. Kako iznad mjesta nesreće nisu viđeni nikakvi dijelovi opreme ni tragovi, spasavatelji su usmjerili traganje za preostalom dvojicom u velikoj ledenoj lavini koja je prekrila dobar dio podnožja stijene i ispunila dvije rubne pukotine. Poslije podne se
ponovo počeo rušiti led i postojala je stalna opasnost od novih lavina. Tada je odlučeno da se prekine s traganjem kako ne bi bilo novih žrtava.
27. VII su tijela Urse Vrdoljaka i Ante Bedalova donijeli na Ušbinski plato. Čekalo se samo na helikopter pa da ih preveze u dolinu, no kako je vrijeme bilo nestabilno i dolazak helikoptera neizvjestan, odlučio sam da se slijedećeg dana spustim sa većinom spasavatelja u logor Ušbinskim ledopadom i dalje Šeldinskim ledenjakom.
29. VII obavijestili smo prijatelje u Zagrebu o nesreći.
Tek 30. VII ujutro bila je vidljivost dobra i tijela naših drugova su prenesena helikopterom u dolinu. Istog dana poslije podne krenuli smo kući. Na Brnik kod Ljulbljane smo sletjeli 1. VIII.
Ovogodišnji pohod na Kavkaz razlikovao se od pređašnjih po tome što je to prvi puta bio, po sastavu sudionika, zaista jugoslavenski alpinistički pohod. Ranijih su godina, naime, većinom sudjelovali samo alpinisti iz Slovenije.
Po svojoj namjeni bio je to kadrovski pohod. Namjera je bila dati priliku onim odsjecima kojih članovi nisu sudjelovali na sličnim akcijama. I da nije došlo do tragedije, Kavkaz '74 bi bio zaista uspješna akcija i po usponima i po iskustvu koje smo stekli. Želim naglasiti da slične akcije, u kojima sudjeluju alpinisti iz različitih krajeva, imaju itekako smisla i da ih treba biti više. Prije su, naime, izražavane sumnje u uspjeh zbog nehomogenosti grupe sastavljene od penjača iz različitih dijelova Jugoslavije. Ovogodišnji pohod na Kavkaz to opovrgava. Najbolji dokaz za to su usponi koje i nakon povratka iz SSSR-a zajedno poduzimamo i planiramo.